ples - i sve što to donosi sa sobom...© https://blog.dnevnik.hr/suvremeni

srijeda, 26.12.2007.

Mala lisica


Pratimo život male lisice koja je igrom slučaja bila prisutna onog trenutka kada je Crvenkapica srela zločestog vuka. Radi se o jako važnom trenutku za sve nas koji smo odrasli uz malu Crvenkapicu. No prije nego počnem pripovjedati moram napomenuti da je Crvenkapica bila rodom bosanka i da baki nije nosila pekmez i kruh već ajvar i rakiju. Sada kad smo i to riješili – vraćamo se priči.
Mala lisica probudila se u rano jutro, još prekriveno maglom. Mekani krevetac u kojem je spavala svaku večer slagala je njena brižna majka. Ta ista brižna majka trebala bi biti brižna još nekoliko dana, nakon čega bi trebala malu lisicu gurnuti iz gnijezda, pa bi ova odletjela u sumrak i nastavila život sama. Ipak, mala lisica je imala drugačiju, nestrpljiviju sudbinu. Nakon što je napustila svoj krevetac, pojela je glistu–dvije, te sastrugala nešto vlage sa kore drveta. Nakon toga je napustila brlog, te upravo u tom trenutku vidjela mladu djevojčicu kako poskakuje šumarkom. U to vrijeme magla se digla, noćne sjene su nestale, a šuma nije prestajala upijati sunčeve zrake! Mala je lisica tada već, iz puke znatiželje, pratila djevojčicu sve dalje i dalje od svoga doma. Pratila ju je kada je Crvenkapicu sreo vuk. U strahu je gledala razogovor vuka i Crvenkapice i nije ni na trenutak pomislila da će se upravo ona naći vuku na putu do bakine kuće i da se nakon tog susreta više nikad neće vratiti kući.
Što se pak kasnije tog dana dogodilo Crvenkapici - svi znamo. No gdje klasična bajka završava, Crvenkapičina priča počinje.
Sa sedamnaest Crvenkapica inače zvana Vala K. napušta dom i prelazi most na izlazu iz svog sela. Sa mosta ovlaš baca džezvu koju je prije toga uništila očevom kurblom. Rečeno joj je da će jedino tako svaki stanovnik njenog sela zaštiti sebe od mračnih čini kada napušta selo. Vala K. nije pitala, samo je napravila i nestala, ne osvrnuvši se natrag nikad više. Nadala se dobrom životu, poslu, stanu i ljubavi. Nadala se da će izbrisati mrlju iz sjećanja o svome djetinjstvu. Nadala se svemu i svačemu.
Mjesec dana kasnije upoznaje Ivana H. svima poznatijeg pod nadimkom Rambo. Oboje su koristili usluge ćevabdžinice na uglu zajedničke ulice i najdulje ulice u gradu. Očarao ju je svojim inteligencijom, očima i ljubavlju prema patlidžanima i Štrumfovima, a upoznao ih je upravo glavni konobar ćevabdžinice, kada je jednog dana pričao sam sa sobom.
“Eh, ovaj Ivan H. Samo je pitanje vremena kad će počet s pipkanjem ove mlade Vale K. Misli on da ga ne vidim ja kako se šunja okolo i kako mu je fazor potpuno spreman. Pa vidi se iz aviona. Eh, što mi se puši. Ubio bih sad za jednu cigaru. A kad evo ih oboje stoje tu i gledaju me. Kao da sam pošandrco. Neznaju kako je to u hozentregerima i debelim soknama raditi čevape. Da mi je vidjet njih sad na mome mjestu. Ali valjda to ide u obitelji. Kako je moja baba sarmu radila, kraj vruće peći, sva zabundana... Kao da su nezvozni. Odjebi ti, fino, brate, u troskocima. Ili kako već kažu, dvoskocima, skokovima. Sve je to isto. Zapela mi špahtla pod mesom. Vesna, de masti donesi, odmah! Misle ovi turisti kako je sve za džaba ovdje u gradu. Kako li se samo grdno varaju. Daj Vesna kad si tu, otvori žaluzine i nestani. Vruće ovdje, usijale se žarulje, vatra gori. A sokne debele. Tko mi je rekao da će biti hladno danas, da mu glavu skinem. A, evo, i Mile došo, naš omiljeni tabadžija!”
“A evo me, da. Daj mi veliku porciju. A ovo dvije su prije mene, da. K’o i obično.”
Ivan H., zvani Rambo, već je od početka monologa gledao u mladu Valu K. i nije se sramio što je očit. Gledao ju je tako dugo dok se nije predstavila. Minutu kasnije pokupili su svoje ćevape i sjeli zajedno za stol gdje su počeli razgovor i kroz sljedećih tjedan dana znali svoje životne priče. Ivan H. proveo je godine života proučavajući neobične običaje drugih naroda, pogotovo istočnih, kao što su harakiri, kamikaze, gejše... Roditelje je izgubio kao vrlo mlad i uvjek žalio za djevojkom u koju je bio zaljubljen u prvom osnovne koja ga je zalila sokom od rajčice i rekla mu da je prestane gledati tim svojim kravljim očima. Nadimak Rambo dobio je one večeri kada je pretukao policajca zato što mu je ovaj htio naplatiti kaznu za vožnju pod utjecajem alkohola kad je ovaj bio trijezan. Vala H. trenutno je bila zaposlena u Kući Užitaka i bila je najpopularnija kurtizana u ovom dijelu zemlje, a iako nesretna svojim poslom u iznimno kratkom roku postigla je zadivljujuć uspjeh. Ispričala je i priču o svojoj baki i o vuku kojom je osvojila potpunu naklonost Ivana H. koji ju je kasnije tog tjedna zaprosio i uzeo je pod svoj krov. Vala K., koja je sada bila Vala H., napustila je posao kurtizane, na opću žalost svoje Madam i svih mušterija koje su je redovito posjećivale i napokon zaboravila na sve nevolje i započela novi život.
Nakon što su razmjenili zavjete Ivan H. ispratio je Valu H. iz matičnog ureda riječima “Mala, ovo je štrumfastično!” i odveo je kući na pohane patliđane. Ona mu je rekla kako ga neizmjerno voli i tu su večer vodili ljubav kao dvoje strastvenih ljubavnika iz nekog američkog filma.
A do sreće je Crvenkapica uspjela doći samo zato što je vuk nije pojeo iz gladi već iz čiste zloće. Naime, kao gladan vuk pojeo je malu lisicu, a kasnije je baku i Crvenkapicu potpuno zaboravio prožvakati pa ih je tako lovac Luka izvukao čitave. Jadna mala lisica, nije imala sreće, ali je nakon smrti ipak bila sretna jer je znala da je omogućila da Crvenkapičina bajka ipak završi sretno.

I kako netko sada može očekivati da poznaje sudbinu?



(priča je napisana za “panonski šund”, natječaj za kratku priču. rezultati natječaja bit će objavljeni 30.12. ove godine. www.panonius.com/magazin/ )


26.12.2007. u 10:12 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 04.11.2007.

dan 10
nedjelja, 4.11.2007. “Sex i grad ili Koliko velikih ljubavi imamo?”

Vratio se u Salzburg i osjećam se trenutno nadobudnim. Već sutra sam na akademiji do 22, pa mislim da ću već sutra nekom psovat sve po spisku, no još to vijeme nije došlo, pa - budimo nadobudni!
Uglavnom, perem suđe nakon napornog puta i sine mi ideja. Neku večer draga naša Carrie Bradshaw pričala je o tome kako svaki čovjek ima jednu ili dvije ljubavi ili koju već od njih četiri najviše volite i čijim se idejama prvo priklanjate. Uglavnom, u sred kupanja jednog bijelog Mercatorovog tanjura sine mi ideja – ja sam jednu veliku ljubav pustio, zapravo napustio. Kako to već ide, u jednom trenu u životu morao sam se odlučiti između violine i kazališta, veliki trenutak, velika odluka, jako veliki prasak. No, nije ni približno jako prasnulo onaj dan kada sam zapravo izabrao kazalište preko ljudske osobe. Od onog momenta kada sam prvi put odabrao kazalište znao sam da će mi dosta velik dio života oduzeti upravo ono i bio sam spreman na ni manje ni više nego upravo to, ali kako sam se sada čudno osjećam. Osoba o kojoj pričam nije bilo kakva osoba. To je osoba s kojom bih mogao provesti ostatak svoga života. Hollywoodska rečenica, istina, ali priznajte, Hollywood ponekad ima dobre ideje, i to posebno onda kada se drži onih starih i ofucanih za koje uvijek barem na sekundu poželiš da se dogode i tebi. Uglavnom, ja sam u sred kupanja bijelog Mercatorovog tanjura pomislio na sebe i tu djevojku i to mi je cijeli život proletio pred nosom, jednostavan život koji se vrti oko nas dvoje. Naravno da su mi na pamet pale i stvari koje mi nisu odgovarale i hrpa kompromisa koje bih morao napraviti, koje bih želio napraviti, jer mi se istovremeno prikazala moja velika ljubav i moj život kakav bi mogao izgledati da sam zapravo nedavno, odvagnuo drugačije.
Zanimljiv mi je zapravo bio način na koji mi se sve ovo dogodilo, u jednoj stotinjki mi je proletilo kroz glavu, kao da nije smjelo, ali da sam ipak iz nekog razloga morao to vidjeli. Budalo, probudi se. Stao sam tu sekundu i utopio se u beskonačnoj ljubavi toga sna, jednog lijepog sna. Teško je saznanje da si jedan voz propustio. Imam osjećaj da ne ipak to nešto što nije beskonačno. Imam osjećaj da nas u životu ne čeka samo jedna ljubav, ali imam osjećaj da ih nema ni bezbroj. Mislim da nekakav brojčanik odbrojava... samo je pitanje vremena. Meni sada nije vrijeme, ma koliko god mi se plan B činio divnim, prekrasnim i koliko ga god možda potajno htio. To nešto, to divno, to prekrasno. Zamisli...biti siguran i imati nekoga uz sebe, beskonačnu potporu. Istovremeno nekoga o kome se ti brineš, pored čijeg tijela navečer legneš u krevet, nakon svih dnevnih muka. Nekoga koga maziš prije spavanja, nekoga kome tepaš, nekoga kome potpuno vjeruješ i ničega se pred njim ne stidiš. Otvorena knjiga leži, kao i ti, i zajedno ispisujete stranice.
Neće toga uvjek biti na dohvat ruke. I upravo zato me pogodilo što sam jednu pustio da ode od mene, odlučio sam u tom trenutku drugačije, povrijedio je. Ja sad imam kazalište i sretan sam. Bit ću sretan s njim cijeli svoj život, volim ga. Međutim, hrpa betona, dasaka i reflektora malo teže uzvraća ljubav.
A ako sam sad dobro zbrojio, već sam na broju 2.
Nadam se da tu nije kraj...


Prekasno je i moram spavati. Sljedećih dana ću možda još dodati koju rečenicu, izbaciti koju postojeću. A ako do tada tekst nema smisla, očito je mi je tok svijesti – u banani! Uživajte!

04.11.2007. u 23:49 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 19.09.2007.

dan 9
srijeda, 19.09.2007. “Pubertet i zašto svi moramo proći kroz TO?”

Došao doma malo na tjedan da se odmorim. Za Zagreb još plaćam skupu kartu autobusnu, kada sam fino mogao već voziti, da Crveni Križ nije poslao sva svoja 3 doktora na godišnji u isto vrijeme...no...ajde, sutra položim prvu pomoć i onda ispit gađam negdje za 6 tjedana kad se vratim na prvu pauzu. Mogao bih dalje o tome, ali danas ipak imam nešto drugo na umu.
Dakle, došao doma i svi sretni da me malo vide prije nego što ponovo pobjegnem. Već nakon 24 sata situacija nije baš prejebena. Seka (13) pala u ponedjeljak dok je igrala “šicu” (košarku, za one poput mene koji ne razumju sve suvremeniji sleng hrvatske nadobudne mladeži) i na hitnoj (noga postala ko bundeva) navečer rekli da u bližoj sekinoj budućnosti vide samo sekinu nogu podignutu u zrak. Naravno, to je isključilo i odlazak u školu. Nakon dogovora s mamom o tome kako neće cijeli dan jučerašnji provesti pred razno raznim ekranima namjenjenim zabavi gledatelja, ona je učinila upravo to. Tako je krenulo i danas, ali mislim da će danas završiti ponešto oštrije s mamine strane. Probao sam ja krenuti s -brat- strane, kao, bliži smo si godinama, i ja volim buljiti u razne ekrane (recimo, svoj najdraži laptop...TV mi nije toliko uzbudljiv, nema interakcije), pa se razumjemo - no ovaj put nije upalilo.
Seki sada, kada nešto kažeš, automatski želiš promjeniti njen život, petljaš se u njene savršene avangardne ideje i rituale. I nema šanse da se i malo približiš. Naravno, ima prekrasnih momenata kada dopusti pristup i kada je divno, ali većinu vremena je zatvorena, nabrijana teenagerica.
I sad mene buni. Ja sam napunio 18 nedavno, s obzirom na to kako vrijeme brzo leti, dakle, nisam baš daleko od puberteta, ali način na koji sam ja odgojen je potpuno drugačiji od moje seke. Mislim da tu veliku ulogu igra “sindrom drugog djeteta” i “sindrom drugog ženskog djeteta”. Dodaju tu puno i naše osobnosti – riba vs. bik... i istina je da smo potpuno drugačini i nitko ni ne očekuje nešto drugo, ali sad, to ne smije biti ni izlika. Seka je kulerica, crno oko očiju, sexy minjak, tajce i starke. Seka već brije s frendicama tko je kome što, zašto, kada i gdje. Seka trenutno sa štakama ulazi u dnevni boravak i pokušava pročitati što pišem, ali nedam se ja.
I što mi je najgore – laže. Nisu to nekakve sad velike laži, mislim, nije da nisam i ja mami ponekad rekao kako “stvarno nisam upalio TV”, no kako to da ne odustane od toga nakon što vidi da znam istinu i da je pitam pitanja koja mogu postavit samo zato što znam istinu. I onda nakon pola sata što ništa nezna, otvara ladicu i baca pernicu koju sam tražio meni u facu... ?
Mama je već umorna i ima problema s tatom. Rađa li se bunt možda zato? Koga napada bunt? Kako mene nije napao? Isti se problemi vrte već godinama, i kad sam ja imao 13 naslućivale su se neke naznake. Ipak, kako jedan izlazi dobro, a drugi ne. Mene je izvuklo to što sam si našao zanimaciju, pronašao odgovor na to što želim raditi, gdje se školovati, što čitati, što pjevati, gdje crtati, kada izlaziti, što popiti, kada popiti... Ipak, ja sam sa 13 imao 100, pa još jednu obvezu. Glazbena, osnovna, ZeKaeM...previše stvari za odraditi da bih imao vremena za ljenčariti, da bih imao vremena za budaliziranje. Imao sam i ja Playstation tada, ali nisam igrao 3 sata bez prestanka, osim možda nedjeljom, ponekad, kada su me i prsti zaboljeli.
Povlačim pitanje – treba li djeci staviti na nos puno obveza, puno zadataka, treba li ih držati u stalnom “muvingu”... ili ih pustiti da već u 5. osnovne sami odlučuju kako ne žele ovo i ono?
Prevelika buka, koncentracija pala. A nova igrica ima 3 tona melodije koji se već 7 minuta bez prestanka ponavljaju i vrte u krug...valjda kad igraš igricu, toliko se koncentriraš na svog lika da ni ne čuješ muziku...zaglupljujuću muziku od tri tona koja se neprestano ponavljaju.
Uglavnom, ja sam imao previše obveza, ali sada više volim sjesti pogledati film, seriju ili nešto, a onda se ustati i čitati, kuhati ili posaugati. Treba li to očekivati to od 13ogodišnjakinje? Ne... ali barem neke naznake koje pokazuju da će krenuti u tom smijeru? Da...
Ipak, na kraju je samo pitanje vlastitih odabira – što želiš da tvoje dijete radi, kako da se ponaša i s kim da se druži – njen je život, ali ima jedan super citat koji su koristili u jednoj kampanji protiv nasilja nad djecom.
Govori o tome kako su djeca brodovi koji putuju svojim životima, a roditelji more, koje ih treba usmjeriti i osigurati mirnu plovidbu.
A sad, tko lud, tko mrtav...

19.09.2007. u 14:25 • 6 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.09.2007.

dan 8
utorak, 11.09.2007. “Neki dobri klinci, a onda se tresu od srama!”

Pun sam nekih ideja. Sad ću se ispucat, ljudi ne stignu ni komentirati, a ja već novo... A nije mi do čuvanja, pa onda bla, a možda bih i mogao. Skupljat, pa onda ono, čitajte me ponedjeljkom... a opet, ako nekog zanima, uvjek može potražit arhive i tako. A volim čitat komentare, a tko će ih tražit po arhivi. Ali ako se svi trude, trudim se i ja. No, skočimo na obradu današnje teme – inspiracija: prvo predavanje prve pomoći.
Uglavnom, dođe jedan lik, fasciniran sam. Niže komentare, onako, frajerske, ubacuje se lik nadobudno svima u riječ. E, ni vrit ni mimo, nego dođe red na njega da oživi pola lutke koja leži na stolu. I tako se on sad ustane, lijevo rame, desno rame (inače, budući da se bavim time čime se bavim, znam – ramena nisu potrebna za hodanje, ne pomažu nego odmažu) i uspije doć do lutke (kažem, fasciniran sam). Naime, frajer odjednom pred 20 ljudi i zamislite, polako se čovjek zacrveni i malo mu se, kao, zatresu ruke. No, uspije on to odradit, kako tako i vrati se na mjesto i sad najbolje: jednom kada je zaštićen ljudima oko sebe, čovjek opet komentira, nabacuje se. Ali pogledaš ga i vidiš kako je svjestan, sada se izvlači iz situacije.
Bilo je još likova koji su se histerično smijali, crvenili, brzali, preskakali djelove oživljavanja (mislim da je ta lutka umirala jednom u minuti), fufljali, i tako to. Ne sudim. Ne tračam. Sve mi je to zanimljivo isključivo sa strane psihologa (koji nisam, ali ono...hobi). Jedna osoba, kada je zaklonjena društvom, dokazano, može biti car nad carevima, a kada se nađe sama, pa i u banalnoj situaciji kao što je oživljavanje lutke (banalna situacija je banalna jer smo svi mi oživljavali istim postupkom jedan za drugim, s nekim malim varijacijama kad je lutka već pokazivala znakove života,... mislim, hipotetski) pred 20 ljudi postane manja od makova zrna.
Ali moram reći i nešto dobro po pitanju važan-pred-društvom. Ima i situacija koja mi je bila draga. Jedan lik iz mog razreda u srednjoj. Nisam baš nikad bio voljen od muškog društva moje generacije i mlađih od sebe, ali dečki iz razreda su bili korektni, ali ono, ništa pametno. Uglavnom, jednom s likom ostanem sam iz n-tog razloga i dečko se samnom počne razgovarati, pitati me o ovome i onome i bio je super, valjda prvi put u životu takvo što doživih. Naravno, jednom kada je opet bio među svojima mora održavati neki standard, ali tih par minuta normalnog razgovora puno znači.
Dakle, tema je odnos pojedinca i društva. Što nam društvo znači? Ima nas koji smo ko uskličnici, vidljivi gdje god se pojavimo. Jednostavno se pojaviš i svi znaju za tebe, a ti ni kriv ni dužan. Naravno, to dovodi i komentare, neke lijepe, neke ružne. Ima onih koji dušu vragu prodaju da budu jedan od mnogih i tako super funkcioniraju. Zašto se bojimo individualnosti? Zašto se bojimo biti jedini takvi kakvi jesmo, ponosni na to. Prilagoditi se u svom društvu naravno da je potrebno, to se zove kompromis, ali kada prelazimo granicu i postajemo ovisnici zaštite drugih? Takvi se ljudi, koliko ja znam, jednom kada su sami, izloženi pogledima i osjećima drugih, jednostavno gube i ne mogu dalje. Sram ih je, strah ih je. Društvo im je baterija, a ponajviše, kao što sam rekao, skrovište. Što smo u stanju napraviti za ugled? Pljuvati, tući, vandalizirati ostale. Zašto? Da bi nam netko drugi rekao kako smo super i kul. A jako često ništa od toga nije iskreno, priča se iza leđa. I “najbolji” prijatelji se okrenu i kažu nekome nešto i ogovaranje krene.
A svi smo jednaki, u potrazi za prijateljima, u potrazi za sigurnošću, za ugodom. Samo nam je način traženja drugačiji. Ja volim iskrenost. Volim pokazati svoje karte, SVE svoje karte i odmah ih staviti na stol. Dovodim se u situaciju da sam potpuno otvoren, zapravo iznimno ranjiv, a za što? Onaj drugi igrač preko puta mene vidi i ima pravo birati. On je tada potpuno iskren – ili me popljuje ili me prihvati i počnemo razgovarati. Nije to lako, uvjek si na meti, ali znam da ne lažem, da se ne skrivam iza paravana i znam da mi je tako dobro. Ružne riječi ću prožvakat i preživjet. Prođe vrijeme, zaboravit ću ih, a ono što ostane, ono što preživi bičeve vremena je...neprocjenjivo.
Imam malo prijatelja, ali su najbolji prijatelji na svijetu. Uvijek tu negdje, nazovu, pošalju mail ili poruku i ja sam sretan, siguran i smijem se.
Smiješ li se i ti?

12.09.2007. u 23:03 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.09.2007.

dan 7
nedjelja, 09.09.2007. “Ponovo zaljubljivanje? Tko je to izmislio?”

Sjediti na kavi, u društvu i gledati okolo. Pogledati nekog kao i svaki put do sada, ali ovaj put imaš flash i što vidiš? Padne ti na pamet poljubac i sljedeće što znaš, jednostavno buljiš u prazno, potpuno izgubljen. Opet na početku.
Što se dogodi u toj jednoj sekundi kada ti prvi put padne na pamet da nekoga, recimo, poljubiš. Uvjek zamišljamo poljupce, uvijek, ali samo kod nekih ljudi u našem životu to pokrene osjećaj, emociju. Samo neki ljudi izazovu nešto više. Možda samo oni kojima ista stvar padne na pamet? Bilo bi super da znamo da je tako, odmah bismo imali potvrdu da samo na sigurnom terenu. No, nikad nismo na sigurnom terenu. Dapače, nakon cijelog ljeta, opet smo na ledu.
Ja sam sada znatiželjan. Neodoljive misli pale mi na pamet. Onda se osjećam kao da sam dijete, potpuno nesiguran u to što se može dogoditi. Pogledam ponovo i zacrvenim se. A ne mogu prestati gledati. Ja bih tada samo gledao. Puno bih vremena proveo promatrajući i uživajući u pogledu. Sada bih volio da ovo čita, da se prepozna. Bilo bi mi lakše da zna, a da ništa ne trebam napraviti.
A zapravo se bojim. Zapravo za dvanaest dana odlazim natrag (deja vu). Letim vlakom u daleke zemlje goniti karijeru. I onda se upali obrambeni mehanizam. Otvaram kutijicu i guram sve ove misli unutra, zatvaram je i skrivam ključić. Potiskujem poglede, a skrivam i onu malu suzu koja se tad pojavljuje. Sve to da se zaštitim jer se bojim. Bojim se da opet ne uspije. Bojim se da ću se opet zaplest i opet samo čekat i čekat i opet puknut, a onda ću doć na ljeto nakon kojeg idem još dalje nego sada.
Čuvam se i pazim, a ima li to smisla. Zabranjujem si toliko stvari, za neki cilj koji želim ostvariti. Nisu to velike stvari. I nisam tako strog. Ali opet, idem li dalje nego što je potrebno. Idemo li dalje nego što je potrebno.
Najgore je što i za nju imam ideju. Uvjek imam ideju i to najviše boli. Ne očekujem, ne maštam. Imam ideju i onda pustim da se dogodi, a situaciji se prilagođavam, ali je i vodim u svom smijeru – kompromis. Imam i sad ideju. Ali ne želim za njom. Zapravo je pitanje sljedeće – zašto su nam neke ideje tako daleke, blizu, ali strahovito daleke. Leži li odgovor u tome da njih dvoje zapravo vuku jedan plug na dvije strane? I ne pristaju na kompromise? I jedan ima ideju i drugi ima ideju, a ne slušaju se međusobno, prigovaraju drugome da ne rade ono što ni oni sami, a mogli bi barem probati?
Sve što sam napisao neću provjeravati, ako je zbrčka, neka je.
Uglavnom, puno je to misli koje mi se roje po glavi. Puno i još će se motat neko vrijeme, a onda ću znati odgovor. Doći će, a do tada ću bit strpljiv i čekati.
Ŕ propos jednog večerašnjeg razgovora – treba mi malo romantike...

09.09.2007. u 21:46 • 5 KomentaraPrint#^

utorak, 04.09.2007.

dan 6
ponedjeljak, 03.09.2007. “Prvi dan škole” + utorak, 04.09.2007.

Danas sam prvi put zakasnio na svoj slatki ljetni posao. Pričao sam jučer kako se moram ustati u pola 7, kako je to rano, bla ser kvak i ne, nisam se sjetio naviti budilicu tako da me jutros probudila izjava: “Pola osam je, što on ne radi ujutro?” Zakasnio sam 3 minute, što je puno budući da sam obično spreman za ulazak u dućan 15 minuta prije početka radnog vremena.
Prva stvar, ironije li što mi se kašnjenje dogodilo upravo na prvi dan škole. Zamisli ti to. Ovo je druga godina da je početak devetog mjeseca, a da mene boli k**** za moju gimnaziju. Nemojte me krivo shvatiti, nije da mi nije bilo lijepo, ali imam drugog posla i nije mi se dalo lupat vrijeme u školskim klupama, pa sam fino požurio s tim i maknuo se. Ali, zanimljivo mi se poklopilo to kašnjenje. Druga stvar koja me zaintrigirala dogodila se kad sam ušao u Importanne centar, da promjenim novce za suvenirnicu u kojoj radim, i vidio jedno pola hrvatskih srednjoškolaca kako se druži u trgovačkom labirintu. Doduše, zaboravio sam da je prvi dan zapravo prvi sat i hajde doma.
Isto tako mi je zanimljivo kako su i ove godine svi pričali i pisali o tome da se u ponedjeljak satima čekao u redovima knjižara. A meni nije jasno, koliko je teško kupiti 20ak bilježnica bilo koji dan u tjednu PRIJE početka nastave. Zašto većina ide baš u ponedjeljak, baš na prvi dan škole?
Još samo jedna situacija – rekla mi je sada baka (dakle, nisam kriv ako je informacija kriva) da su se opet žalili na količinu udžbenika (po tri komada za neke predmete), težinu torbi, itd. Meni je fascinantno to kako se uvjek ima netko za nešto žaliti. Recimo, prvo je bila na tapeti količina udžbenika i novaca koji trebaju biti izdvojeni za to (na to sam se i ja svojevremeno žalio). Sada je to bolje, svi dobivaju besplatne udžbenike, a i obujam gradiva je smanjen. Ali ne, sad kad su svi dobili udžbenike, sad je previše i to što trebaju potrošiti 100 kuna (ma da je i 200 kuna, nije greda) za folije kako bi iste te pametne knjige zamotali i čuvali – valjda im je i to teško, vodit brigu da udžbenici budu sretni i uredni i da barem jedno dijete nešto nauči iz njih. Sad mi je palo na pamet i to kako smo se svi mi žalili na cijene udžbenika, a do kraja godine sve bismo zaboravili i udžbenici bi bili poderani, pošarani, osiromašeni...sad su barem primorani i čuvat ih. A ako jedan udžbenik prođe više generacija, možda će ga netko i otvorit i pogledat što unutra piše.
Previše mi se nešto priča, previše se misli, previše se duma, a premalo radi. Kamo ide ovaj svijet, rekla bi moja prijateljica. Rekao bih i ja, zapravo. Mislim da se vraćam na zaključak prethodnog posta (mogao bih i provjerit, a možda se i sjetit, ne?) o tome da radimo sranja. Svi bi nešto okolo. Da zaključim situaciju, sad razmišljam malo šire od samog školstva. Ljudi moji, nas, ljudi, na Zemljici ima toliko puno da to više nije normalno, samo radimo smeće i filozofiramo. Budući da je situacija takva odredili smo si neka pravila, jednostavna pravila, da si olakšamo život u toj našoj zajednici. Pravila koja nas drže na okupu, koja nas usmjeravaju. Opća pravila čijim ignoriranjem zapravo pljujemo po onima koji ta pravila poštuju, pljujemo po onima koji voze unutar dozvoljene brzine i stanu kad semafor pokazuje crveno, po onima koji plaćaju vožnju tramvajem, po onima koji peru ruke nakon nužde i po onima koji kažu hvala kada im pridržiš vrata. O tim pravilima govorim. Ona nas ne sputavaju u našem životu, nego nam pomažu da u toj količini pojedinaca vlada neka sloga koja nam olakšava suživot. A kad to naučimo, onda ćemo primit udžbenike kao dar, omotat ih, reći hvala, a sljedeće ih godine predati dalje. Predložit ćemo promjene, a onda se strpit i pričekat da se dogode. I svima će bit lakše.
Možda želim suho zlato i dobru vilu, ali želim i strpit ću se, pa vidjet.
Tko živ tko mrtav...

04.09.2007. u 22:26 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 01.09.2007.

dan 5
petak, 31.08.2007. “Private? – A gdje ti živiš, molim te!”

Počeo sam danas čitati članak u TIMEu koji je nadahnut knjigom koja će uskoro vidjeti svjetlo dana, knjiga koja sadrži brojna pisma Majke Terezije, brojna pisma za koja je ona zahtjevala da budu spaljena. Zaboravljena.
Najviše me razljutilo kada je u novinama osvanula stranica iz dnevnika nedavno preminule djevojčice.
Stranica dnevnika. U novinama. ???
Okej, svi mi ponekad želimo zaviriti u tuđi dnevnik, u dnevnik jednog od naših prijatelja, samo nakratko, da vidimo tko je kad je sam sa sobom, iako nas od malih nogu uče da je čitanje pisama i dnevnika nešto nedopustivo (naravno, ukoliko se radi o tuđem vlasništvu istih). Ali kako nekome padne na “pamet” objaviti tako nešto u dnevnim novinama. Službeno proglašavam vrhunac ljudske gluposti dostignutim.
Kažu da je cijeli London prekriven kamerama. Kažu da je kretnje svakog pojedinca na Zemlji moguće neprestano pratiti – raznovrsnim satelitima koji kruže oko zemlje. Kažu da je poznati hollywoodski glumac skoro pretukao paparazze – pitam se zašto bi učinio tako nešto.
Mislim da sam propustio onaj moment kada je svijet jednostavno ušao u pubertet i odlučio izbrisati sve ono što su mu baka i djeda ikada rekli. Ali zanima me tko je iza svega toga? Je li stvarno moguće da je novac tu glavni animator. Ili je ipak riječ o ljudskoj gluposti. Jasno mi je da neke npr. dnevne novine imaju status, ali da se neke moraju boriti za svoj udio na tržištu. Koliko daleko su ljudi spremni ići?
Nikako da ne pomislim – novac. Zna se da će i jedna riječ o svima nama dragom paru Pitt-Jolie donjeti top prodaju tog dana, zna se koji političar trenutno najviše zanima javnost i koja je jučerašnja glupost spremna za naslovnicu koja će izmamiti tih 6 kuna iz svakog džepa. Ali što je s onim drugim faktorom, s našim srcima. Mozak lovi pare da mu bude lijepo. A srce? Mi smo svojevrsni vampiri, nalazimo poseban užitak u tome što smo prvi koji znamo da je Britney obrijala glavu, Vlatkica kupila laptop, a Snješka bankrotirala. Kakav osjećaj imate dok čitate neki trač? Jednostavan, klasičan trač? Neko čudno zadovoljstvo je znati tko je od tih slavnih divova na kojoj plaži ostavio opušak svoje cigarete. Pravi smo predatori. Ali treba negdje stati!!!
Majka Terezija imala je pitanja, ideja, kolebanja, sumnji o kojima je pisala u svojim pismima. Odlučila je da pisma budu spaljena, no netko se sjetio da će ih sačuvati... a onda objaviti u knjizi i baciti ih sve nama predatorima koji samo čekamo novi materijal za analizu. No u ovom trenutku više ne čitamo gdje se Majka posljednji put okupala i kakav je kostim imala na sebi. Čitamo njene najdublje, najprivatnije misli. Ulazimo u onaj dio njene svijesti koje je ona sama odlučila podijeliti, ali samo s posebno odabranim osobama u koje je imala povjerenja. Hokus-pokus i tri sekunde kasnije cijela zemlja stoji na trepavicama i čeka da se baci na nešto novo čime će opet i još jednom pobjeći od svog života. No ipak,da su recimo pisma postavili u regale nekog muzeja, svetišta, na neko mjesto vezano za Majku...predstavili ih dostojanstvenije, ali ne, oni su ih prepisali i uvezali i umnožili u bezbroj primjeraka i uskoro će ih odaslati u svijet onako kako bismo mi bacili mesinu morskim psima ili gladnim lavovima koji nas neumorno love u nadi da će probati novu vrstu mesa.
Kada sam vidio tu priču i neznajući puno detalja jednostavno sam ostao tužan. Nekako mi je stalo do te žene, a gotovo ništa o njoj neznam. Ali napravila je puno. Zaslužila je da poštujemo njene želje, zaslužila je da je poštujemo, zaslužila je da je slušamo.
A što mi radimo? Da prostiš, sranja.

01.09.2007. u 19:52 • 7 KomentaraPrint#^

utorak, 28.08.2007.

dan 4
28.08.2007. “Ljubav, sex i rock’n’roll”

Nedavno su objavili po svim novinama kako su kojekakvi stručnjaci izjavili, otkrili ili što već da će kroz dvije tri generacije sex napokon u potpunosti biti stvar ugode, a ne ono što su više-manje roditelji nazivali RODAMA. Pitanje je samo hoćemo li preživjeti do tada. Mislim, kako se sada brinemo o Zemlji, ...
Uglavnom. Zanima me pitanje nevjere. Čitam jutros na forumu - tip predloži situaciju kada raskine s dečkom i pofuka zajedničkog prijatelja – smatra li se to preljubom. Negdje tijekom evolucije ljudi su prestali voditi svoj život na način da ugađaju sebi. U školi je jedino bitna ocjena, u srednjoj je bitno da uloviš pravi fakultet, pa posao koji ti donosi brdo love, pa sretan i divan brak te dvoje djece, idilični nedjeljni ručkovi. Ako smo svi tako sretni, zašto se onda sve više i više brakova raspada, na riječ “ljubavnik” nitko više ni ne trepne, a šara li se šara naveliko i naširoko. A da ne govorim o tome da je najbitnije od svega da je brak dogovor između dvije osobe suprotnog spola.
Ako stvarno pređemo preko te umjetne idile i opustimo se, svima će biti ugodnije. A za sve je kriv sex. Zamislite zajednicu u kojoj ljudi vole i seksaju jedinke do kojima im je stalo bez straha da će im netko sjest na vrat. Mislim, svatko od nas će uvijek imati roditelje koji će pak uvijek imati još jedno pitanje i prijedlog na ama baš svaki pokret koji mi napravimo. Međutim, samo zamislite da živimo u društvu gdje ti nitko ne smeta, nitko ne zabada nos u tvoja posla. Imaš partnera, posao, novaca dovoljno za hranu, piće, pokoji izlet, što ćeš više?
Budimo realni, seksualna energija je definitivno najizraženija od svih, barem u našem svijetu. Kada nisi zadovoljan s TIM, ništa ti ne valja. Koliko vremena provedemo razmišljajući o tome gdje smo fulali s odnedavno bivšim partnerom, zašto nas nitko ne želi – a sami smo nekoliko sati, kako me danas nitko nije pogledao na ulici? Koliko zapravo volimo sjediti i plakati nad našim jadnim životima, a sami smo si krivi. Teško je to priznati, stati na loptu i započeti svoju utakmicu. A i toga smo svjesni, no ipak si uzimamo pravo da smetnemo tu činjenicu u neku daleku i duboko zakopanu ladicu, sjednemo i ... plačemo.
Trik pitanje - Koliko vremena provedemo tražeći sekunde pornografije na internetu? Ništa puno, samo 10ak sekundi, tek toliko da vidimo kako to zapravo izgleda, da utažimo onu nevinu glad? A kasnije... kasnije se osjećamo krivi jer smo napravili nešto ružno, nešto što nije po propisima... i u tom trenu zaboravljamo kako smo se dobro osjećali gledajući tih par grešnih sekundi. Nitko nas nije vidio, nitko nas nije čuo, posve smo sigurni u trenutku kada počnemo paničariti i time puštamo društvo da opet uđe kroz onaj mali prozor u naš mali svijet. I opet smo na nuli.
A koliko puta nam netko jebozovan stoji pred nosom, a mi nećemo reći ni riječi. Sram nas je? Pod pritiskom smo od toliko faktora – hoće li mi reći ne, što će reći oni oko nas? Možda nije dobar u krevetu, možda ne voli jagode...a možda su u šumi.
Živjeti u savršenom svijetu nikad nećemo. Ni mi ni tko drugi, u tome je i čar. Ali smatram da na neke stvari možemo utjecati. Potrebno je truda, ali cilj je nadasve plemenit... sebičan, ali plemenit. Naša vlastita sreća. Mislim da svatko od nas sada treba postati sebičan i misliti malo na sebe. Napravite si nešto fino za jelo u onda uživajte u tome. Nako toga pojedite kilu napolitanki i popijte litru mlijeka. Lezite u krevet s osobom koja vam se sviđa, makar jednom, po skirvečki, zadovoljite želju. Opustimo se, bit će nam svima ljepše.

28.08.2007. u 13:02 • 4 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.08.2007.

dan 3
ponedjeljak, 20.08.2007.

Polako se gubim u moru svakodnevice koja nije moja. Nisam napravljen da sjedim. Plesnu dvoranu (ikakvu dvoranu) nisam posjetio već duže vrijeme, ima više od mjesec dana... i imam crve u guzici. Poslje posla presvučem se iz fine odjeće i uskačem u nešto domaće i zatim se bacam po dnevnom boravku pazeći pritom da nogom ne srušim koju sliku sa zida ili da rukom ne polomim predmete koji vjerno čekaju poglede na prozorskoj dasci. Od jutra do sutra u glavi sam na pozornici. Nove ideje, o projektima koji vjerovatno nikada neće biti ostvareni, jednostavno zato što ih je previše, frcaju mi iz sekunde u sekundu i sve oživljavaju na pozornici moje mašte. Zatim se, što je neodgovorno od mene, potpuno ne zagrijan i nespreman, bacam u najteže tehničke sheme koje mi padnu na pamet i uživam u okusu vjetra u koji liže moju kožu dok se tako vrtim u ionako malenom prostoru.
Istovremeno imam neopisivu želju da prenesem znanje na nekolicinu znatiželjnika koji bi se bacali dvoranom skupa samnom. Imam želju plesati s potpunim neznancima na sredini glavnom gradskog trga, na nasipu uz Savu, na stepenicama ispred Nacionalne Knjižnice.
Uživam u tome što mi nikada nije dosadno kada razmišljam o jednom i jedinom načinu izricanja koji poznajem i koji me dosad nikada nije iznevjerio. Volio bih kada ne bih to trebao skrivati od znatiželjnih pogleda koji samo osuđuju. Žalosno mi je da se svaki put, ovdje u Zagrebu, gotovo sramim kada počnu razni pogledi sa svih strana. Znate li kako je kada sjedite u kafiću i ljudi sa susjedih stolova šapuću i gledaju u vas? Znate li kako je voziti se u tramvaju kada čujete razna šaputanja i znate da se odnose na vas? Znate li kako je prepoznavati ružne riječi i vidjeti kako lete vašem licu, vašem tijelu, vašem srcu? Kako da ne budem tužan, preplašen, kada hodam kući i prvi put u životu poželim da mogu već sad biti doma, samo da me netko ne izlema u komadiću mraka koji me čeka, točno metar pred mojim koracima?
A sve samo zato što neizmjerno volim bacati svoje tijelo po zraku, po podu i samo zato što se to ne bojim pokazati. Samo zato što nisam stereotip? Mene nije briga ako muškarci ne smiju ovo ili ono? Nije me briga jer si ne želim staviti granice do kojih smijem u nekom pogledu ići. Naravno, jedan dan ću izgledati kao normalan primjerak muškog roda, hlače, košulja, ništa napadno... no drugi ću, s istom glavom na ramenima, u šarenoj majici i kariranim hlačama vrtiti piruete po Mirabell platzu.
Zašto se ovdje, u Zagrebu, skrivam? Zašto poželim da me nitko ne vidi? Zašto poželim da me bar jednom ne gledaju kao smeće na ulici... ili da barem šute i prave se da im nisam predmet za ismijavanje? Volim da smo svi drugačiji, no bih li se trebao u jednom društvu prilagodit autoritetu većine (a cijeli život imam problema s istim, autoritetom i većinom)? Bih li trebao potisnuti sve one ideje koje izlaze i naučit biti normalan?
Ili mi ipak dopuštate da živim na svoj način i da lebdim po svojim oblacima, NORMALAN, kao i svi vi...

20.08.2007. u 23:18 • 0 KomentaraPrint#^

utorak, 14.08.2007.

dan 2
ponedjeljak 13.08.2007.

Pala mi je na pamet tema – homoseksualci u plesnom svijetu. Naravno, priča se prvenstveno odnosi na muškarce – zašto je žene napaljujuće gledati u gay seksu (je ili nije gay – njih dvije poziraju skupa, da raspale mušku maštu). Valjda muškarac, gledajući slike stavlja sebe među njih... zašto žene ne privlači image s dva muškarca u “erotskom” odnosu... ili jednostavno ne žele priznati?
Da se zna, ja smatram da smo svi mi biseksualci po prirodi. Kad tad nas (barem) jedna osoba istog spola privuče, seksualno, a možda i emocionalno. Na nama je da odaberemo. Ali, moramo li odabrati jedno – čemu u manjiti mogućnost zadovoljstva? Isključimo li jedne, isključili smo pola zemaljske kugle s popisa potecijalnog partnera.
No, vraćam se na temu. Jedna stvar mi nije bila jasna... zapravo, nije mi ni sada. Gledajući mene, jedno četiri muška “hunk” tipa, u ženskom društvu samo kad mogu ispasti pastusi u očima prijatelja, gledaju u mene i viču: “PEDERČINO!” . Zašto? S 13 godina sam radi svog “pederskog” odabira hobija zaradio prvi honorar, s 15 odradio svoju prvu profesionalnu plesnu predstavu kao dio poznatog plesnog ansambla, sa 17 završio gimnaziju i nasputio dom i zemlju radi akademije aka stručnog usavršavanja - većinu slobodnog vremena provodim u društvu žena, uglavnom i imam prijateljice. Tko je ovdje lud?
Naravno, u prilog mi ne ide statistika koja pokazuje da puno muškaraca u plesnom svijetu i je homoseksualnog opredjeljenja. No ipak bih se usudio reći kako nije ohrabrujuć mentalitet koji ti pripisuje neke osobine, a da nisi ni kriv ni dužan. A i istina je da žene zaista vladaju mojom profesijom, ali to je jednostavno zato što kroz povijet, kada je ples bio jednostavno estetski lijep i zbog toga cijenjen – puno je ljepše bilo vidjet nježno žensko biće kako glumi vilu i skakuće okolo kao vjetrom nošena, nego veliku mušku grdosiju koja neartikulirano maše rukama i nogama. Ipak, i to se danas mijenja.
Dečko koji pleše je gay...a dečko koji pleše ima ovakav raspored. Jedan dan na akademiji počinje u 8 45, a pauza do ručka gotovo da i nema. Popodnevni satovi i probe mogu se odužiti sve dok nas ne istjeraju iz škole kako bi je zatvorili. U profesionalnom svijetu još dođe i večernja predstava. Fizičke sposobnosti plesača dovode se na visoku razinu godinama i godinama mukotrpnog rada, uvijek ima neka nova stvar koja se traži od tebe ako želiš biti uspješan, od savršenog izvođena tehnika kao recimo baleta pa do dubljenja na glavi, trčanja unatrag, skakanja preko trosjeda, valjanja u medu, hopsanja po stepenicama, izražavanja utučenosti u prozorskom okviru... A da ne uvrstim u to neke normalnije stvari poput teretane, bicikla... jer se uz sve navedeno od nas očekuje da budemo daleko snažniji, mišićaviji,brži - “muškiji” jedan od drugog kako bi mogli pridonjeti već i ovako puno većem broju žena u profesiji.
Lud na jedan pozitivan način moraš bit da izdržiš takav tretman (ne umanjujem time ostala zanimanja, samo prikazujem kako izgleda ovo moje), a to ima za sebe i kojekakve posljedice. Kada se baviš poslom i “smišljaš umjetnost” i u privatnom životu, postoji mogućnost, da se ponašaš drugačije od drugim. Ali to što ima dana kada se odjenem u 864 različite boje i izgledam kao klaun dok vrtim piruete na Zrinjevcu ne znači da sam automatski homoseksualac.
(mislim da sam možda previše razvezao, ali da dovršim)
Sve ovo pišem jer mi već na *urac idu oni kojima nikako da prestane bit zanimljivo kako ja izgledam kad se po meni pljuje. Dakle, nije ni stvar u tome jesam li ili nisam nego u tretmanu koji dobivam. Mislim, da jesam gay, bilo bi mi i gore jer bi napadali dio moje intime.
A da ne kažem da nema čarobnije pojave od male-female dueta kada partneri, pa i kad se riječ samo o vježbanju na satu, jedan drugome stavljaju svoje tijelo u ruke. Osjećaj koji se tada razvija, pažnja prema onome s kime barataš, sigurnost koju ti uljeva dobar partner, strast koja lagano pucketa (još da se bavim tangom, ...uf...)... sve je to nešto o čemu prosječan muškarac (mislim na onoga koji se recimo bavi ekonomijom, a nakon posla dođe doma i sjedne pred TV i onda navija za Dinamo) može samo sanjati.
Tema mi je poprimila preopće razmjere. Smislit ću nešto konkretnije za sljedeći put.

Ostavite predrasude pred vratima stana kad izlazite iz kuće. Možda vam se baš taj dan dogodi nešto neočekivano u čemu biste mogli neopisivo uživati.

14.08.2007. u 11:51 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

evo me opet.

volim pisati. trenutno sam preinspiriran. bit će i faza (a možda i ne) kada neću biti tako inspiriran, ali... radujmo se dok traje, ne?!

unaprijed - hvala na pažnji!

linkovi

za znatiželjne:

(meni je balet samo strast, a ovo su neka djela koja su mi jako draga)

the swan lake
sylvie guillem, jonathan cope


william forsythe: in the middle, somewhat elevated
sylvie guillem (solo)


matz ek: smoke
sylvie guillem (solo)


(moje područje je bliže ovom...a zapravo između ovog gore i ovog dolje)

angelin preljocaj: le sacre du printemps
nagisa shirai (the chosen virgin)


pina baush: le sacre du printemps
malou airaudo (the chosen virgin)


wim vandekeybus: blush
ultima vez (company)

obitelj
Nina
Meggy
Lina
Tea
Elizabeta
i prijatelji
Jura
Coco
Zahir
Pink*kniP

also se me at:
mojprostor
- za međunarodnu komunikaciju

knjiga lica
- za još malo međunarodne komunikacije

ovo slušam sada...

amy winehouse


damien rice


anthony and the johnsons


hairspray